Dosta mi je!

Dosta mi je da sanjam kako Bosna ima jednog predsjednika i da je zemlja u kojoj želim živjeti. Dosta mi je da mi govore kako je meni super i lako sve. Dosta mi je da slušam kako se prosječni ljud ha ovdje ha tamo uvijem i vazda žali na nešto i to meni. Kojoj je lako. Dosta mi je da budem jaka jer kako će oni biti slabi ako ja nisam jaka. Oni ne mogu promjeniti ništa. Vi ne možete ni kakiti ni piškiti kad bi trebalo, jer kako, slabi ste. Ne može se rastati od lošeg šefa, lošeg muža, kućnog praga ali može kukati i to meni. Kojoj je sve bilo, jest i uvijek će akoBogda biti lako.

Jer meni je dosta da budem jaka za sve faking slabiće, koji ne žele da preuzmu odgovornost za bilo šta. Kako će to iz zone komfora?! Eto kako sam ja, pa znam. Meni je to lako!

Lako bilo razvesti se, morala biti jaka i vrištati u sebi, jer svima ostalima je bilo teško, osim meni. Lako mi bilo dijete poslati u nedodjiju, biti jaka pred njom i svijetom jer valja se otrgnuti od provincijalizma bijelosvjetskog i biti jak. A to naučiš kad si prepušten na milost i nemilost bijelosvjetskog provincijalizma! Bilo je lako po treći put seliti u nepoznato, ostaviti posao, roditelje, tzv prijatelje (kasnije vidiš ko jest a ko nije, ili kasno) i otići u faking cafirsku zemlju u kojoj se govori jezik, koji ne znaš i koji mrziš od petog razreda osnovne škole. Al hej, lako je bilo ostaviti posao koji si žmireći mogla obavljati, sve poznato, drago sunce bosansko, jer dje će on ići sam. Ti su jaka i tebi je lako, zato te nikad ne pitamo kako si, nego nas zanima gdje si bila, jesil piškila il kakila, i želimo da znaš kako je nama teško, mi ne možemo donositi neke drastične odluke, mi pljujemo po onima za koje glasamo, ali ih s osmijehom poselamimo kad ih vidimo, jer mi ne možemo da govorimo šta mislimo. Mi smo slabi. Tebi, tebi je lako.

Dosta mi je! Meni je super! Super što su dvije sedmice i više nego dovoljne da vidim da mogu sanjati da Bosna bar nekad bude kao Turska npr. Da mogu bez srkleta dok sam u čaršiji ili na ručku otići i obaviti namaz. U tržnom centru, restoranu, u metrou, na aerodromu…. Ops..

Ja nisam dobar patriota, ja bih još i da klanjam u Bosni na odmoru. O pa lako je meni.

Lako i za nož u ledja misliš. Nije. Jer vama je i to teško kako treba. I to zeznete. Sfušerite.

Zato mi je i dalje bolje da šutim kao i dosad. Jer, meni je lako uglavnom da i na očiglednu uvredu i kamen uzvratim dovom.

Jbg, takav put sam ja sama izabrala. Ja sam bila hrabra da se i udam i razvedem par puta. A vi hrabrosti ni za malo istine nemate.

Sad je i mene dosta.

Laku noć

Osmijeh

Pričam neki dan s prijateljicom preko interneta i prisjećamo se nekih prošlih dana, kad smo još zajedno radile i provodile svaki radni dan. Najviše joj nedostaju naša smijanja, znala je plakati od smijeha. Ona mlada a ja luda.

Prodju godine, isti smijeh a ja i dalje luda.

S ove tačke gledišta, i da sam normalna poludila bih. Tako da jedino što se s godinama zasigurno ne mjenja, je osmijeh. Njega ni višak kila ne može pokvariti. Ni manjak pameti.

Laku noć…

Mene (ni)je briga

Znaš i ja sam radoznala. Rado bih čula glas prijatelja, pila kafu i u četiri oka se smijala. Slušala kako je na poslu, kako su djeca, ko ga sve nervira, kakva je bila večera proşlog vikenda, gdje planira na godišnji odmor i koliko mu fali sati dnevno da ima više slobodnog vremena. Da vidim da je zdrav, sretan, ljut, nasmijan…

Ali, u četiri oka nije lako izvodljivo. Telefonski s nekim prijateljima je čak nemoguće, jer se ne javljaju svaki put, s nekima bude formalno, s nekima baš kao da ste na kafi.

Volim ih sve i brojim dane do kafe u četiri oka. Dovim da su dobro i zdravo. Obradujem se fejsbuk objavi, slici nekoj, i nedostajanje lakše podnosim.

Ali, kažu to nije radoznalost. Kažu nije me briga. Ne znam pitanja postavljati.

Možda. Možda da znam, ranije bih saznala za razvod par voljenih ljudi, možda bih ranije saznala za novog člana porodice drugih voljenih ljudi, za.. Ali, saznala sam kad su oni mislili da je vakat da kažu i da pričaju o tome. Ja ne volim ispitivanja, niti volim da mene ispituju niti ja koga. Tačka.

Mene je briga. Kad te poželim baš ja te zvrcnem ili pošaljem poruku, inače si na sigurnom mjestu ako te volim. Volim da čujem da si dobro, da te nasmijem, da se veselimo. Ali, volim da znaš i da sam tu i kad nisi dobro. Ja ne odustajem od onih koje zavolim.

Kako se kaže

I tako, kažu nemoj vikati nikad da te nešto nervira kod drugog, jer možeš lako isto dočekati. Tako i bi. Vazda me nerviralo kad čujem “kako se ono kaže” misleći kako se kaže na našem jeziku,pa sad ja u istom sranju da izvinete. Kako sam krenula na SAP kurs uporno pokušavam sebi sve u glavi na bosanskom posložiti, al ne ide vazda kako ja hoću. Onda isto tako zaboravljam straha jedna, npr. Jedan kolega imao supee izreku kad neće da kaže da je neko glup, pa kaže kulturno “nije talentovan”. Znači jedan cijeli dan sam dumala šta je govorio, ne bi mi nampalo “talentovan” da se ubiješ.

I tako bom, bolje da šutim i dalje, jer nikad ne znaš šta će me snaći. Bolje šutati i svoj poso. Za sve postoji kako i zašto.

Nije mama lako dijete roditi ha 🤣

OP

Pricaju Enis i Milan.Kaze Milan Enisu:
– ” ja mislim da sam ja gej.
– Kako gej? vozas li ti BMW po Montekarlu?
– Ne vozam.
– Ides li na izlet na Havaje?
– Ne idem.
-Pa Milane bolan! Ti nisi gej, ti si obicna pedercina.

Mozel se glasati da se ukinu pederski blogovi?!

Level: Pogled

Moja Mama je moj heroj. Ona je mene naučila kuhanju, čišćenju, svim kućnim poslovima. I onima oko kuće, tj. u bašči, na njivi, u štali i slično. Prije 18te sam prošla pravu vojsku.

Ali, menstruaciju mi nije spominjala. Ni o ljubavi nije pričala. Ni o prijateljstvu. Ali o važnosti učenja i poslu jest. Radi i uči. I imaj svoj dinar.

Zato meni sad s 40+ nezamisliva pita s gotovim jufkama. Mladi kad me slušaju pitaju koliko imam godina. Ko još razvija 😁 na primjer.

Prvih 40 godina buntovnik s razlogom, koje su pomogle da naučim sebe: da pored haosa u dnevnoj sobi ja odgledam sezonu neke dobre serije u 2 dana i noći 😁, da ćutim i da me nije briga, da prihvatim da sam expert u organizaciji vlastitog i samo vlastitog vremena, da me ničije mišljenje pretjerano ne zanima i da pogled govori više od milion riječi.

U jednom momentu može te ili ubiti ili skinuti do gola…

Na tom levelu znaš da ste ostarili..

Nadanje

Imam jednog prijatelja, koji je ubijeđen da je zaslužio dzehenem. Da nema šanse za džennet. Koliko ja znam nije ubio nikog. Otkako ga znam, znam da je insan, koji rado pomaže drugim ljudima. Kad imaš problem ili ti treba kakva pomoć njemu se možeš obratiti.

Ponekad se divim njegovoj svakodnevnoj svjesnosti vlastitih grijeha, a ponekad mu poželim reći da se i ja bojim. Bojim se da su moji grijesi teži od dobrih dijela.

Ali ja vjerujem da nam Allah pomaže preko drugih ljudi, i da On te ljude, koje je odabrao da njima pomaže druge, voli. Zato vjerujem da će moj prijatelj ipak dobiti džennet kao nagradu, da će dobra djela prevagnuti. Možda grijeha ima više, ali su dobra djela teža kad Allah hoće.

I nikad nije smisao u količini, nego u kvalitetu. Nijetu.

Mi nismo meleki, mi smo ljudi, griješimo i kajemo se.

I nadamo se. Nadu u Njegovu milost ne smijemo gubiti. Kako mu reći da ne smije gubiti nadu….

Jer iako većina ljudi zaboravlja tuđe dobro, ima još onih, koji pamte, i dove za tebe..

Dovite za druge i nadajte se… Poseban je osjećaj, pogotovo petkom ❤️

Rahatluk

Kažu učeni ljudi da ga vjernik ima samo u džennetu, a inače na dunjaluku su iskušenja i brige. Mislim nako to je sve u našoj glavi. Insan može biti rahat i kad ima iskušenja i briga.

Kad si zadovoljan i zahvalan na svemu što te trenutno pogađa i na svemu što ti se događa ti si u rahatluku. Svom. Kad se ne brineš šta drugi rade i kako rade, kud hodaju, kako se oblače, kad ne želiš ništa tuđe, kad ne brineš tuđe brige, osim kad trebaš pomoći kome, onda si u rahatluku. Svom. Ono kad se zabaviš o sebi, ali pozitivno. A ne da se zabavljaš drugima.

Meni je to rahatluk. Sve što me se ne tiče da prodje mimo mene. Što ne mogu promjeniti da prihvatim, a da uvidim šta mogu mjenjati, na bolje.

I mirna Bosna, a i ja.

To je za mene rahatluk.

Postaviti

pitanje sebi, gdje sam ja? U koju grupu ljudi bih se svrstala?

Za mene su uvijek bile dvije vrste: ljudi i neljudi.

Ali između crne i bijele ima raznih nijasni sive, pa se nameće pitanje da li je i s ljudima isto.

I meni nedostaje pisanje svaki dan od prije, komentarisanje, kontakt koji smo imali jedni s drugima. Nedostaju mi ljudi iza blogova, ne blogeri.

Zaboravila sam da kad cvijeće ne zalijevaš treba dugo vremena da se oporavi, tako je i sa svim vezama s ljudima.

A moram li biti u stalnom kontaktu s nekim da bih voljela? Dovila? Brinula se?

Ponekad mi se čini zaboravila sam pričati, pisati ne želim zaboraviti.

Nedostajem si ja…