Postaviti

pitanje sebi, gdje sam ja? U koju grupu ljudi bih se svrstala?

Za mene su uvijek bile dvije vrste: ljudi i neljudi.

Ali između crne i bijele ima raznih nijasni sive, pa se nameće pitanje da li je i s ljudima isto.

I meni nedostaje pisanje svaki dan od prije, komentarisanje, kontakt koji smo imali jedni s drugima. Nedostaju mi ljudi iza blogova, ne blogeri.

Zaboravila sam da kad cvijeće ne zalijevaš treba dugo vremena da se oporavi, tako je i sa svim vezama s ljudima.

A moram li biti u stalnom kontaktu s nekim da bih voljela? Dovila? Brinula se?

Ponekad mi se čini zaboravila sam pričati, pisati ne želim zaboraviti.

Nedostajem si ja…

Hope

uhvatim se ponekad da mi prolete misli i pomislim kako su to lijepe misli, a moje hej. I onda, paf, zaboravim. Osmijeh u izborano lice, stari prijatelj, koji me jos prati.

Danas mi Ona rece, da zeli biti kao ja kad poraste. Ostadoh zatecena. Sjetih se da sam izbrisala sve tekstove, napisane njima…iz straha, da ne bi citajuci ih nekad bile kao ja. Ne zelim. A toliko ljubavi je bilo u tim rijecima i glasu, pogledu. Ali, zasto dijete moje pitam se? Zasto bih zeljela biti neko ko je sam svoje snove rusio? Zasto biti sam sebi najveci neprijatelj, a vecini prijatelj? Zasto trebati desetljeca samo da bih postala osoba, koja je tu kad vam je potrebna, ali nikog ne treba. Ona, koja je sebe izdala vise nego se usudi priznati bilo kome. Ona, koja se ne ljuti zbog nejavljanja, zbog tudjih traceva, koja nalazi opravdanja za tudja pre……Koja mrzi kad treba pomoc, bilo ciju. Zasto zeljeti biti osoba koja nosi teret pogresnih izbora i odluka?

Sreca je sto i one lose zaboravljam. Treba li me to utjesiti.

Na krajevima dana u miru sa sobom i sa svijetom oko sebe, koliko je to do mene.

Mozda zbog mirisa u kuhinji, ili onog u kosi.

Bojim se da ne postanes kao ja. Jer ti si bolja od mene. Ja sam na tezi nacin naucila, primorana bila tacnije da naucim kako da me se ne dotice, tudja nehajnost, egoizam, nadmenost. Svijet nije tako lijep milo moje. Strasniji je nego ti smijem pricati.

Ali za najstrasnije u njemu, u mom svijetu, slobodno mogu reci, je moja dusa. Tvoja je cistija, zato se molim da ostane cista.

Ne moras biti jaka. Ali nazalost zivot je borba, a boriti se ne mozes slab.

i vratimo se na pocetak.

Bolje je kad zaboravim…

Ionako ce sve proci.

Kad zena voli covjeka

ne pise mu pjesme, al cuva strazu, nako kuci za sporetom, s oklagijom.

Sto sam starija sve manje smisla u svakodnevnoj trci zivota vidim.

Proljece me umara jel, jos jedna glupost ili ti izgovor za visak kila, koje zimi pozvane dodju. Pozvane da, ne lazimo se.

Vec par sedmica sebi govorim, da sam stara za ovo sve, i kad to izgovorim pred njim, on me kao nesto ljut pogleda i zapocne vaz. Meni potreban, da me protrese i potakne na nove borbe, pobjede.

Jer mi ne pisemo pjesme, ni price. Mi ih ili pjevamo ili pricamo ili zivimo, ili sve istovremeno.

Meni je dosta ova malecka obicna veza, koju imamo. Ukrpljena ali izdrzljiva.

Od velikih i rijeci, sam umorna.

Mozemo bez, ali biramo sa.

Cuvamo straze svako u svom rovu.

Do nove pobjede, borbe su uvijek tu.

Zajedno.

 

 

Probaj

misliti pozitivno.

Uvijek.

Covjece jedan telefonski razgovor mi potrosi mjesec dana dobrih vibracija, pa kako.

Zasto ljudi teze crnjaku, nikad necu skontati.

A zivot je lijep, jel tezak? Jest.

Al jbg moj je. Necu ga tratiti na crnjake.

Imam neki osjecaj da bih mogla gledati Ridika al otpocetka, dio po dio. Napraviti filmsko vece.

Kupka u kadi, kafa, cigare i Ridik, tj laptop ;p

Zar zivot nije lijep?

Ps. Zamislite sliku Vin Disela jer ne znam kako se stavlja 😛

By

Problem

je, sto casa nije ni prazna ni puna dopola, vec sto jest uopste. Na stolu mislim. Cemu drzati casu kraj kreveta?

Svaki dan novi problem, ako bude dobro kao sto mislis, ili, ako bude lose kao sto mislis? Ustvari sanse i za jedno i drugo su podjednake ili nisu. Kad god je sve okej, ocekuj oluju, buru, makar dasak. A mozes i sunce traziti u sred mraka, mozes ga i osjetiti. Sve je u glavi ili pak u srcu. Sve je u tebi ili do tebe.

Uhvatim sebe kako ga ne volim nesto posebno, a onda pak, uhvatim se kako sam ludo zaljubljena, tacno gledam ga i kontam “Boze, kako je neodoljiv, i jos moj, pokriva me dok spavam, tacnije budi me al eto.”

Zar nije onda problem u casi i u nasem pitanju?

Kako objasniti nekom osjecaj satkan od straha i ceznje, koji bukvalno zivis svaki udah.

Dobro je, sve dok je tako. Zar ne?

 

Pubertet

su izmislili roditelji, koji su trebali dobar razlog za bezobrazluk vlastite djece.

Inace ja ne vidim svrhu izmisljanja opravdanja, al hajd.

Slusam neke dzigere da me prodje huja, mora da sam i ja u pubertetu, al nekom kasnom jelte.

Kad skontam kako, mozda kakav lijep avtar zalijepim da mi bude lakse pisati.

Sjecam se da su pisali kako normalne zene za vrijeme pms-a idu na manikire, masaze i frizure, pa sve zacine dobrim sopingom.

Ali, kod mene jos uvijek samo knjige prolaze, mjesam ljubavne romane sa krimicima, tek da se ne ubandacim utopijom.

Otkrila sam i odlicnu seriju, Scorpion, neka super prica o genijima i njihovoj borbi protiv zla i tome slicno. Znam, tesko se djecijih snova o superherojima osloboditi.

🙂