Rahatluk

Kažu učeni ljudi da ga vjernik ima samo u džennetu, a inače na dunjaluku su iskušenja i brige. Mislim nako to je sve u našoj glavi. Insan može biti rahat i kad ima iskušenja i briga.

Kad si zadovoljan i zahvalan na svemu što te trenutno pogađa i na svemu što ti se događa ti si u rahatluku. Svom. Kad se ne brineš šta drugi rade i kako rade, kud hodaju, kako se oblače, kad ne želiš ništa tuđe, kad ne brineš tuđe brige, osim kad trebaš pomoći kome, onda si u rahatluku. Svom. Ono kad se zabaviš o sebi, ali pozitivno. A ne da se zabavljaš drugima.

Meni je to rahatluk. Sve što me se ne tiče da prodje mimo mene. Što ne mogu promjeniti da prihvatim, a da uvidim šta mogu mjenjati, na bolje.

I mirna Bosna, a i ja.

To je za mene rahatluk.

Postaviti

pitanje sebi, gdje sam ja? U koju grupu ljudi bih se svrstala?

Za mene su uvijek bile dvije vrste: ljudi i neljudi.

Ali između crne i bijele ima raznih nijasni sive, pa se nameće pitanje da li je i s ljudima isto.

I meni nedostaje pisanje svaki dan od prije, komentarisanje, kontakt koji smo imali jedni s drugima. Nedostaju mi ljudi iza blogova, ne blogeri.

Zaboravila sam da kad cvijeće ne zalijevaš treba dugo vremena da se oporavi, tako je i sa svim vezama s ljudima.

A moram li biti u stalnom kontaktu s nekim da bih voljela? Dovila? Brinula se?

Ponekad mi se čini zaboravila sam pričati, pisati ne želim zaboraviti.

Nedostajem si ja…