Hope

uhvatim se ponekad da mi prolete misli i pomislim kako su to lijepe misli, a moje hej. I onda, paf, zaboravim. Osmijeh u izborano lice, stari prijatelj, koji me jos prati.

Danas mi Ona rece, da zeli biti kao ja kad poraste. Ostadoh zatecena. Sjetih se da sam izbrisala sve tekstove, napisane njima…iz straha, da ne bi citajuci ih nekad bile kao ja. Ne zelim. A toliko ljubavi je bilo u tim rijecima i glasu, pogledu. Ali, zasto dijete moje pitam se? Zasto bih zeljela biti neko ko je sam svoje snove rusio? Zasto biti sam sebi najveci neprijatelj, a vecini prijatelj? Zasto trebati desetljeca samo da bih postala osoba, koja je tu kad vam je potrebna, ali nikog ne treba. Ona, koja je sebe izdala vise nego se usudi priznati bilo kome. Ona, koja se ne ljuti zbog nejavljanja, zbog tudjih traceva, koja nalazi opravdanja za tudja pre……Koja mrzi kad treba pomoc, bilo ciju. Zasto zeljeti biti osoba koja nosi teret pogresnih izbora i odluka?

Sreca je sto i one lose zaboravljam. Treba li me to utjesiti.

Na krajevima dana u miru sa sobom i sa svijetom oko sebe, koliko je to do mene.

Mozda zbog mirisa u kuhinji, ili onog u kosi.

Bojim se da ne postanes kao ja. Jer ti si bolja od mene. Ja sam na tezi nacin naucila, primorana bila tacnije da naucim kako da me se ne dotice, tudja nehajnost, egoizam, nadmenost. Svijet nije tako lijep milo moje. Strasniji je nego ti smijem pricati.

Ali za najstrasnije u njemu, u mom svijetu, slobodno mogu reci, je moja dusa. Tvoja je cistija, zato se molim da ostane cista.

Ne moras biti jaka. Ali nazalost zivot je borba, a boriti se ne mozes slab.

i vratimo se na pocetak.

Bolje je kad zaboravim…

Ionako ce sve proci.