Da se mogu vratiti…

Ja se ne želim vratiti niti u jedan dio moje prošlosti. Nije mi jasno zašto bi to iko želio. Zašto, kada znam da bih opet svaku glupost ponovo napravila, svaku grešku skupo platila, na svaki se kamen okliznula. Zar da želim da budem u kavezu, u koji su me što drugi, što ja sama sebe zatvarala. Čemu sve to, kada mi je četrdeset godina haman trebalo da se oslobodim, jer sam živjela u neznanju. Zar misli neko da bi znao i radio bolje, pametnije da se može vratiti? Kada se jednom dokopaš slobode, koja ti je Bogom dana, nikad više ne želiš nazad. Slobode, koju samo sa Bogom i samim sobom možeš imati. Kada ti nije potrebno da trčiš u krug. Škola, kuća, čišćenje, porodica, posao, kuća, djeca, porodica, prijatelji, izlasci, čišćenje i tako u krug. Uvijek na dohvatu ruke svima i svemu. Najmanje sebe imaš. A ne znaš da gubiš kako vrijeme tako i sebe. Svoju slobodu plaćamo previsokim cijenama. I onda sve stane, vidiš da koliko god danas kuću čistio sutra moraš ispočetka, posao će se odraditi bilo tebe ili ne, ljudi bez prestanka nešto žele ili ne žele, djeca te trebaju dok je po njihovom, roditelji su zadovoljni dok je po njihovom, bračni drugovi rastu i mjenjaju se, odlaze ili ostaju, prijatelji dolaze i odlaze, porodice se sklapaju i raspadaju.Gdje si ti u svemu tome. Jesi li spavala kad ti se spavalo, jesi li pročitala sve knjige, koje si željela. Jesi li imala vremena samo za sebe. Jesi li imala mir u glavi i srcu dok je neko oko tebe nezadovoljan, jer nije ručak na vrijeme, jer baš ta majica nije oprana, košulja ispeglana. Bolje biti glup i slobodan, nego mlad, glup i u kavezu. Dunjaluk je svakako kavez za onog, ko s raduje Ahiretu. Vječnom oslobodjenu i vječnoj Ljubavi, Jedinoj iskrenoj. Sve ostalo su šarene laže. Da se ne lažemo