Kad zena voli covjeka

4

ne pise mu pjesme, al cuva strazu, nako kuci za sporetom, s oklagijom.

Sto sam starija sve manje smisla u svakodnevnoj trci zivota vidim.

Proljece me umara jel, jos jedna glupost ili ti izgovor za visak kila, koje zimi pozvane dodju. Pozvane da, ne lazimo se.

Vec par sedmica sebi govorim, da sam stara za ovo sve, i kad to izgovorim pred njim, on me kao nesto ljut pogleda i zapocne vaz. Meni potreban, da me protrese i potakne na nove borbe, pobjede.

Jer mi ne pisemo pjesme, ni price. Mi ih ili pjevamo ili pricamo ili zivimo, ili sve istovremeno.

Meni je dosta ova malecka obicna veza, koju imamo. Ukrpljena ali izdrzljiva.

Od velikih i rijeci, sam umorna.

Mozemo bez, ali biramo sa.

Cuvamo straze svako u svom rovu.

Do nove pobjede, borbe su uvijek tu.

Zajedno.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *